O sustavnoj nadležnosti obavljanja organizirane zaštite i nadzora nad arhivskim gradivom u nastajanju (na terenu) može se govoriti tek nakon 1947. godine. Savjet za nauku i kulturu Narodne Republike Hrvatske pokrenuo je stvaranje mreže arhivskih ustanova 1957. godine i to svojom "Odlukom o osnivanju arhiva za područja na kojima nije bila organizirana arhivska služba" (br. 1907/1957).
Arhiv u Osijeku bio je nadležan za područje tadašnjih kotara Osijek, Vinkovci, Našice i Virovitica. Odlukom o određivanju područja na kojima arhivi obavljaju arhivsku službu (NN 28/1963) utvrđeno je da je Historijski arhiv u Osijeku nadležan za područje općina Beli Manastir, Donji Miholjac, Đakovo, Našice, Slavonska Orahovica, Osijek, Podravska Slatina, Valpovo, Vinkovci, Virovitica, Vukovar i Županja.
Administrativno-teritorijalnim promjenama iz 1965. godine pravo osnivača prenosi se na sljedeće skupštine općina: Beli Manastir, Vukovar, Vinkovci, Osijek, Donji Miholjac, Valpovo, Našice, Orahovica, Virovitica, Županja, Đakovo, Slatina.
Nakon demokratskih promjena 1990. godine, Državni arhiv u Osijeku bio je teritorijalno nadležan za područje triju Županija: osječko-baranjske, vukovarsko-srijemske i virovitičko-podravske.
Osnutkom Državnog arhiva u Vukovaru i Državnog arhiva u Virovitici, odnosno od 2009. godine teritorijalna nadležnost Državnog arhiva u Osijeku prostire se samo na područje Osječko-baranjske županije.
