• Arhiv

"Decki napred! / Vorwärts Croatische Brüder!" Izložba ratnih razglednica iz ostavštine Ivana Medveda (2014.)

Autorice izložbe: Zita Jukić i Ivana Čurik

Predgovor izložbi: Filip Hameršak

Prvi svjetski rat – sto godina poslije


Izložba razglednica vezanih uz Prvi svjetski rat što se čuvaju u Državnom arhivu u Osijeku prigoda je i za nekoliko uvodnih riječi o zbivanjima 1914–1918. Naime, sve do 1990-ih glavnina hrvatske historiografije pristupala je tom velikom sukobu kroz političku prizmu, i to onu u kojoj je raspad Austro-Ugarske Monarhije zajedno sa stvaranjem prve jugoslavenske države, ma koliko ona bila nesavršena, bio gotovo eshatološki ishod neizbježnih povijesnih procesa.
U tom sklopu pitanje uzroka promatralo se iz pojednostavljene marksističko-lenjinističke prizme imperijalističkih suprotnosti, u kojoj je ipak lavlji dio krivnje bio pripisan Njemačkom Carstvu i Austro-Ugarskoj (Centralne sile), naročito njihovim težnjama k preraspodjeli kolonijalnih posjeda, odnosno prodoru na istok, što ih je, među ostalim, dovelo u sukob s Kraljevinom Srbijom, potom i njezinom zaštitnicom Rusijom, uvukavši u rat Francusku, Belgiju i Ujedinjeno Kraljevstvo a onda i mnoge druge države. Prema takvim tumačenjima, sarajevski atentat na nadvojvodu Franju Ferdinanda od 28. lipnja 1914. nije imao dovoljno veze sa službenim beogradskim krugovima da opravda oštar austro-ugarski ultimatum, kojega je, nakon što nije bio u potpunosti prihvaćen, 28. srpnja 1914. slijedila i objava rata Srbiji. Prijestolonasljednikova smrt bila je, tvrdilo se, samo dobrodošao povod da se u pogon stave njemački i austro-ugarski planovi svjetskoga gospodstva.
Naravno, pitanje uzroka a time i raspodjele eventualne krivnje znatno je kompleksnije, o čemu svjedoče nebrojene rasprave objavljene proteklih stotinjak godina. Uvodna narav ovoga osvrta ne dopušta spomenuti ni manji dio njih, ali ipak treba reći da su osim sukobljenih ambicija međunarodne odnose početkom XX. stoljeća obilježavale i trgovačke te kulturne veze, a i rodbinske bliskosti između europskih dvorova. Osim toga, napetosti je bilo i u prethodnom desetljeću, i rješavane su bez pribjegavanja oružju, pa nam puko posezanje za općim konfliktnim trendovima neće biti dostatno da objasnimo zašto se baš kriza srpnja 1914. otela diplomatskom nadzoru, odnosno zašto je od lokalnoga rata između Austro-Ugarske i Srbije prerasla u konflagraciju koja će do temelja potresti tadašnji svijet.
Što se tiče krivnje, i njoj mnogi pristupaju s oprezom, upozoravajući da se prije nego s izravnom namjerom mora računati s različnim stupnjevima nehaja te da status quo nije odgovarao povećem krugu država, čiju su politiku uostalom krojile prilično heterogene elite. Rusko-francusko savezništvo (ishodišna jezgra Antante), povezano sa snažnim jačanjem ruskih vojnih potencijala, izazivalo je u ukliještenoj Njemačkoj veliku zabrinutost za budućnost, a austro-ugarski jugoistok bio je, ističe se, godinama izložen subverzivnoj djelatnosti podupiranoj iz Kraljevine Srbije. Neovisno o tomu u kojoj se mjeri ta može vezati uz inkluzivno jugoslavensku a u kojoj uz ekskluzivno velikosrpsku ideju, već i sam opseg tadašnjih srpskih aspiracija, koje su, primjerice, uključivale izbijanje na Jadran preko sjeverne Albanije, pokazuje da se u tom sukobu nije radilo samo o srazu samoodređenja naroda s tobože prevladanim načelom dinastijskoga legitimizma. Drugim riječima, ekspanzionističku politiku vodile su i manje države, pomognute moćnijim saveznicima.
Pod dojmom odgovarajućih predodžbi o Austro-Ugarskoj Monarhiji kao “tamnici naroda” to se, međutim, nakon 1918. nije dovoljno uzimalo u obzir, kao ni njezina uloga u otporu presezanjima Kraljevine Italije, koja je 1915. ušla u rat privučena Antantinom ponudom što je obuhvaćala Istru s velikim dijelom Dalmacije, a formalizirana je Londonskim ugovorom. Nema sumnje, zbog rascjepkanosti nacionalnoga teritorija, uoči rata većina hrvatskih političara nije bila zadovoljna Austro-Ugarskom ali njezinu potpunom raspadu težio je tek manji dio a razilazili su se i u pogledu suradnje sa srpskim predstavnicima, i u domovini i u inozemstvu. Kada je rat počeo, pretežni njihov dio pristao je uz službene ratne ciljeve, bilo iz opreza, bilo s nadom da bi se tim putem napokon moglo doći do trijalističkoga preustroja Monarhije (na kojemu je inače ubijeni nadvojvoda navodno radio), a kasnije i kako bi se onemogućili neopravdani talijanski zahtjevi. Dio je pak simpatizirao sa Srbijom pa i otvoreno radio na rušenju Austro-Ugarske, ponajviše emigrantski Jugoslavenski odbor, koji je istodobno unutar Antante nastojao revidirati Londonski ugovor. Inače su u pravnom okviru izvanrednoga, ratnoga stanja mnoga prava građana bila suspendirana, no politički život na području Hrvatske i Slavonije nije bio sasvim umrtvljen. Nakon što je umrloga Franju Josipa I. na prijestolju naslijedio mladi car i kralj Karlo I. (IV.), od 1917. dolazi do liberalizacije na mnogim razinama, ali bitnije državnopravne reforme neće se ostvariti na vrijeme.
Štoviše, unatoč pobjedama Centralnih sila nad Srbijom, Rumunjskom i Rusijom te odbacivanju talijanskih snaga na rijelu Piavu, učinci gospodarskoga iscrpljivanja, povezani s ulaskom u rat Sjedinjenih Američkih Država te neuspjehom posljednjih njemačkih ofenziva na zapadnom bojištu, poljuljat će do polovice 1918. i najveće optimiste, navodeći i opreznije hrvatske, slovenske i srpske političare iz Austro-Ugarske da se ustrojavanjem isprva neformalnih narodnih vijeća stanu pripremati za sve izgledniji njezin raspad, potaknut na jednoj strani vojnim porazom a na drugoj sve oprječnijim shvaćanjima interesa pojedinih naroda pod habsburškim žezlom.
Krajnje nepovoljno primirje zaživjelo je tako na talijanskom bojištu 4. studenoga 1918., na zapadnom bojištu oružje će zašutjeti tek 11. studenoga, no još 29. listopada 1918. Hrvatski državni sabor proglasio je Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju s Rijekom neovisnom državom, odredivši njezino stupanje u širu, još nedefiniranu južnoslavensku zajednicu te istodobno priznanje vrhovne vlasti Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba. Stiješnjena između talijanskoga i srpskoga nadiranja, bivša austro-ugarska područja pod neujednačenim, umnogomu i virtualnim središnjim nadzorom Narodnoga vijeća SHS, poznata i kao Država SHS, nisu se uspjela izboriti za međunarodno priznanje, potom ni za koliko-toliko ravnopravno ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom, proglašeno 1. prosinca 1918. Nova jugoslavenska država tako će od početka biti opterećena brojnim slabostima, koje će ne bez razloga privlačiti više naknadne pozornosti od posljednjih godina habsburške vlasti.
No, zapostavljene na dulji rok neće biti samo lojalne, prohabsburške političke opcije, već i sudbine brojnih običnih građana koji su se nerijetko i suprotno vlastitoj volji našli u redovima austro-ugarskih oružanih snaga, pa i njihova opća struktura.
Naime, nakon sklapanja Austro-ugarske nagodbe (1867.), uz već postojeću carsku i kraljevsku (zajedničku) vojsku i ratnu mornaricu osnovana su i dva domobranstva, austrijsko i ugarsko. U zajedničkoj su vojsci tako služili obveznici iz svih hrvatskih krajeva, u mornarici većinom oni iz priobalja i s otoka. Povrh toga, obveznici iz Hrvatske i Slavonije raspoređivani su i u ugarsko domobranstvo, jednako kao što su oni iz Istre i Dalmacije mogli završiti i u austrijskom domobranstvu. Svugdje osim u Bosni i Hercegovini još je postojao i pučki ustanak, pretežno sastavljen od slabije uvježbanih starijih pričuvnika.
U zajedničkoj vojsci, kao i u austrijskom domobranstvu službeni jezik bio njemački, a u ugarskom domobranstvu mađarski. No, vojne vlasti vodile su računa o narodnosnoj heterogenosti, pa je u određenim slučajevima bilo propisano da se zapovijedi izdaju i na drugim jezicima. Mimo toga, nakon sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.) hrvatski je postao ne samo zapovjedni nego i službeni jezik domobranskih postrojbi na tlu Hrvatske i Slavonije, njihov stijeg hrvatska trobojnica, zapovjednik domaćega podrijetla a prilagođen je i tekst prisege, što je sve imalo i više nego simboličku važnost, pa se neslužbeno govorilo i o Hrvatskom domobranstvu. S druge strane, Mađari nerijetko nisu prihvaćali čak ni ozakonjeni naziv Kraljevsko ugarsko-hrvatsko domobranstvo.
Jezgru austro-ugarskih oružanih snaga činili su djelatni časnici, osobno lojalni vladaru. Nakon što je 1860-ih uvedena opća vojna obveza, promovirano je i mnoštvo pričuvnih časnika, koji nerijetko imali raznolike političke poglede, stečene u civilnom životu. Zbog proračunskih restrikcija, do 1912. godišnji novački kontingenti bili su razmjerno niski, pa će se već prve ratne godine osjetiti nedostatak uzvježbanih vojnika.
U svojim ratnim planovima, Austro-Ugarska je računala na rat sa Srbijom, vjerojatno i Rusijom, a eventualno s Italijom. Napadajno djelovanje protiv Srbije bilo je predviđeno samo u slučaju ruske pasivnosti. U ljeto 1914. isprva se činilo da će tako i biti pa su prema Srbiji upućene dodatne snage, koje se zbog željezničkog prijevoza više nisu mogle jednostavno preusmjeriti čak ni kada je postalo jasno da će se Rusija uključiti. 
U tim okolnostima, austro-ugarske snage pokušale su pobijediti Srbiju prije nego što ruska nadmoć dođe do izražaja, no do kraja 1914. nisu bile potisnute samo iz Srbije, već također iz velikoga dijela Galicije i Bukovine. Na kraće su vrijeme tada pod srpsku okupaciju došli krajnji istočni dijelovi Hrvatske i Slavonije te Bosne, a u Jadran je u više navrata ušla snažna francuska flota, koja je izvodila prepade na svjetionike i naseljena mjesta; dalmatinsko područje oko Budve zaposjela je pak crnogorska vojska.
Vojnici iz hrvatskih krajeva borili su se te 1914. pretežno na srpskom bojištu, odakle su početkom 1915. oni iz Hrvatske i Slavonije većinom premješteni u Karpate. Kasnije će, naročito domobrani, na prostoru austrijskih pokrajina Bukovine i jugoistočne Galicije, odnosno ruske Besarabije, gdje je bilo više znatnijih pomaka bojišnice, boraviti sve do početka 1918. 
Polovicom 1915. većina postrojba iz Dalmacije premještena je na novo, talijansko bojište, naročito uz rijeku Soču, a nešto vojnika iz hrvatskih krajeva potkraj te godine i početkom sljedeće sudjelovalo je u okupaciji Srbije i Crne Gore, kojoj će ovaj puta ključno pridonijeti Nijemci i Bugari. Talijani su na Soči poveli 11 bitaka, a u 12. bitci 1917. odbačeni su, također uz njemačku pomoć, sve do rijeke Piave, gdje je bojišnica ostala praktički do kraja rata.
Ulazak Italije u rat nije donio većih pomorskih bitaka, ali aktivnost lakih snaga, uključivši podmornice, bila je stalna. Odmah 1915. potopljen je pred Cavtatom oklopni krstaš Giuseppe Garibaldi, a vodile su se i borbe za Palagružu. Godine 1918. prepadnim su akcijama potopljeni najmoderniji austro-ugarski bojni brodovi Szent István (kraj Premude) i Viribus Unitis (u pulskoj luci), koji je tada već bio u rukama Narodnoga vijeća SHS. 
Za razliku školovanih, politički obično svjesnijih časnika, običnim, većinom nepismenim vojnicima, koji su ispraćani uz svečane mimohode, zacijelo su više značile osobna odanost sijedom vladaru, osveta sarajevskih žrtava a i uvriježene predodžbe o ratnom junaštvu, iako je i među njima bilo dosta onih koji su u rat pošli nerado, pa i glumeći oduševljenje. Stroga disciplina bila je svakako jedan od ključnih poticaja. Budući da se isprva držalo kako je već i prisega vjernosti dostatan razlog za poslušnost, intenzitet političko-ideološke izobrazbe vojnika zaostajao je za pisanjem novinstva, no s vremenom se pojavio znatan broj promidžbenih tiskovina, a pojedine su pukovnije izdavale vlastite listove.
Kako bilo, gledano u cjelini, stajališta boraca iz 1918. mahom više nisu bila ona iz 1914. – jednostavno su počeli otvoreniji propitivati smisao rata, gledajući ga kroz prizmu interesa a ne časti. Bila je to posljedica šoka izazvanoga modernom ratnom tehnologijom, ali i dugotrajnoga ratnoga zamora, koji se osjetio i u pobjedničkim vojskama. Vojnici iz hrvatskih krajeva primirje su stoga dočekali krajnje iscrpljeni, gladni, neki već i neposlušni, ali mnoge postrojbe zadržale su svoju organizaciju, probivši se čak i pješice u zavičaj, gdje su potom raspuštene. Cijeni se da između 80 i 120 tisuća, možda i više, njihovih zemljaka nije bilo te sreće, a teške je nedaće pretrpjelo i civilno pučanstvo.
***
Kako bilo, tijekom rata raspoloženje se nastojalo podići mnogovrsnim pobudbenim akcijama, u kojima su uz ratne plakate te brojne ukrasne ili uporabne predmete svoju ulogu imale i razglednice. Budući da su tisak i distribucija izloženih razglednica bili podvrgnuti strogom nadzoru, jasno je da će razmjerno najveći njihov postotak biti blizak službenim, nerijetko i propagandističkim pogledima. Teško je sa sigurnošću zaključiti kakav je bio njihov odjek, budući da se u vrelima spominje i dosta slučajeva ismijavanja, bacanja u latrine (poljske zahode) i sl., naročito kada se shvatilo da rat neće završiti brzom i lakom pobjedom, ali autori su zacijelo ipak vodili računa o određenom horizontu očekivanja. Osim toga, zastupljeni primjerci razlikuju se prema i prema likovnoj dotjeranosti, i prema stupnju realističnosti.
Cijeli niz izloženih razglednica promovira tako savezničku vjernost među Centralnim silama, personificiranu u osobama njemačkoga, austro-ugarskoga i osmanskoga vladara te najistaknutijih vojskovođa, poput njemačkoga feldmaršala Paula von Hindenburga i Franza Conrada von Hötzendorfa, načelnika austro-ugarskoga glavnoga stožera. U skladu s prije rečenim, ovdje se može uočiti da se razglednicama austro-ugarske vojnike potiče da ratuju za cara, bez spomena domovine kao nadosobne zajednice, kakva je primjerice bila isticana u pojedinim tekstovima vezanima uz domobranstvo.
Znatan dio razglednica njemačke je proizvodnje, i tematizira zbivanja na zapadnom odnosno na sjeveroistočnom bojištu, donekle i rat na moru. Rusko bojište najprisutnije je i u razglednicama austro-ugarskoga podrijetla, kojih je tek manji dio posvećen srpskom i talijanskom.
Značajan element jest motiv zazivanja Božje pomoći, proizašao iz učenja o pravednom ratu, raširenoga među svim zaraćenim stranama. S tim u bliskoj vezi je i podjednako često prikazivanje neprijatelja kao neciviliziranih barbara, pa i njihova potpuna demonizacija, koja se očituje u groteskno-karikaturalnim prikazima njihovih lica. Ovisno o prilici, ta lica izražavaju okrutnost ili strah, ali obično su svedena na uniformirane neljudske spodobe, koje “naši dečki” uistinu krvavo tamane bez ikakvoga suosjećanja. S razvojem propagandističke likovnosti u XX. stoljeću takvi će se motivi ublažiti, i prizori poput onih na kojima se orlovi spremaju izjesti “izdajničke” talijanske vojnike rjeđe će se susretati.
Na sličan način osebujan je i prikaz bugarskoga osvajanja nekoga srpskoga gradića, u kojemu otpor napadačima pružaju ne samo vojnici nego i pojedinci bez odore, pa i dvije žene, od kojih jedna ima razgolićene grudi, vjerojatno kako ne bi bilo dvojbe o njezinu spolu. Razglednicom se zacijelo htjelo sugerirati kako neprijatelj ne poštuje ratno pravo pa ni sam nije dostojan humanoga postupanja.
S druge strane, na dobrom dijelu razglednica prikazani su i gubitci među vlastitim vojnicima, što je vjerojatno vezano uz postupno prilagođavanje ratnoj zbilji, odnosno zamjenu paradigme nadmoćne neranjivosti – koja, uostalom, teško može pružiti okvir za istinsko junaštvo – paradigmom izdržljiva pa i patničkoga trpljenja. Pritom je zanimljivo da brojni bolnički prizori kao utješnu sastavnicu nemaju podsjećanje na službene ratne ciljeve, već ona proizlazi iz intimnijega okruženja, odanosti i ljubavi. Suborci, supruge, zaručnice i potomstvo ovdje su najčešći likovi, a u jednom slučaju u toj ulozi nalazimo i – konja.
U skladu s mahom prijeratnim predodžbama o jurišu, posebice konjaničkom, kao odlučnom vrhuncu borbe, jest i njegova učestalost na izloženim razglednicama, na kojima se mogu razaznati kićene odore husara, ulana i draguna. Stjecanjem ratnih iskustava žarke će boje biti zamijenjene manje uočljivima, a i dojučerašnji konjanici pretežno će se boriti kao pješaci, iz rovovskih zaklona. Pješaštvo je također pretežno prikazano u gustim rojnim prugama, koje će s vremenom ustupiti mjesto manjim, raštrkanim skupinama, a umjesto kapa na glavama će se sve češće viđati kacige; za razliku od bajuneta, plinska zaštitna maska, čini se, promidžbenim ilustratorima nije bila omiljeni dio opreme, barem ne onoliko koliko su ju kasnije isticali antiratni, najviše ekspresionistički autori.
Dio izloženih razglednica posvećen je i sve cjenjenijem topništvu (mahom starijih uzoraka, doduše), a na nekima su naročito istaknute strojničke posade, ovaj puta s izokrenutim ulogama, kao suzbijatelji masovnih neprijateljskih navala. Posebno se ističe lijepi niz razglednica posvećen austro-ugarskim ratnim brodovima, od modernih bojnih brodova i brzih krstarica do nekoliko starijih jedinica.
Realistični prizori češći su na fotografskim razglednicama, na kojima u većoj mjeri nailazimo na vojnike čije su službe bile vezane uz tehnička sredstva. Osim topnika, tu su zrakoplovci, automobilisti, telefonisti, pontonirci a i sanitet, i snimke nerijetko imaju i dokumentarnu vrijednost. Na jednoj od njih, namijenjenoj prikupljanju dobrotvornih priloga, potresno je prikazana ratna siročad, a neki neuljepšani prizori, poput priopćenja smrti članovima obitelji (“Schlechte Botschaft”/Teško poslanje) ili livade pune poginulih vojnika (“Am Felde der Ehre”/Na polju časti), na svoj način probijaju zadani okvir, navodeći nas na razmišljanje o granicama promidžbenih dosega, koji – čini se – ne mogu potpuno zaobići svaku vezu s aktualnom zbiljom. Tim poticajem ujedno bih pozvao na daljnje, cjelovitije sagledavanje ne samo propagandističkih nego i svih drugih likovnih izraza odnosno uopće vizualnih izvora iz razdoblja Prvoga svjetskog rata, sagledavanje kojemu je – već sada se može ustvrditi – ova izložba važan prinos.


Ostavština Ivana Medveda
Ivan Medved rođen je u Rakovcu kod Karlovca 23. kolovoza 1881. godine u obrtničkoj obitelji. Gimnaziju je pohađao u Karlovcu, a ispit zrelosti položio 1899. godine. Studirao je hrvatski jezik i književnost, te latinski i grčki jezik u Zagrebu. Prvo mjesto službe bilo mu je u Osijeku, gdje je 1911. godine postavljen za mjesnog učitelja na Kraljevskoj realnoj gimnaziji (danas III. gimnazija), gdje ostaje sve do 1919. godine. Potom biva premješten u Kraljevsku veliku gimnaziju u Osijeku, zatim u Realnu gimnaziju u Vukovaru. Službovao je i u drugim mjestima te konačno 1942. godine iz škole prelazi u Muzej u Osijeku. U Muzeju u Osijeku 1942. godine prihvatio se novog zadatka, osnivanju i uređivanju hemeroteke. Obogatio je zbirku koja je već u nukleusu postojala u Muzeju. Godine 1949. je umirovljen, ali je i dalje radio. Prikupljao je građu o raznim temama. Posebnu strast je imao prema novinama. Izrezivao je i sređivao po sadržaju i problematici toliko toga, te se materijal do te mjere nakupio, da ga je postalo nemoguće srediti. Na kraju je i sam odustao. Zadnjih mjeseci je sastavljao bibliografiju članaka koje je napisao u vezi Osijeka u razdoblju od 1919. do 1942. godine. Umro je u Osijeku 1965. godine.
Ostavštinu čine uglavnom novinski isječci i informacije, te njegove brojne bilješke svrstane u 24 serije. Posebnu vrijednost daju četiri albuma s razglednicama i fotografijama iz Prvog svjetskog rata, iz kojih ovdje izlažemo najreprezentativniji dio. One su najvećim dijelom propagandnog karaktera i služile su za podizanje borbene spremnosti austro-ugarske vojske sastavljene od brojnih naroda i narodnosti Carstva.
Struktura izložbe određena je kvalitetom i kvantitetom razglednica i fotografija iz te ostavštine, a dijeli se u tri cjeline.
U prvu skupinu spadaju grafičke propagandne razglednice čiji je cilj bio poticati domoljublje, odanost caru i kralju, monarhiji i domovini, veličati uspjehe vojnika na raznim bojištima i domoljubnim parolama podizati borbenu spremnost za ratovanje.
Drugu skupinu razglednica čine stvarne fotografije borbenih postrojbi, uglavnom uređenih za fotografiranje. Ovdje se ističu nizovi fotografija ratne mornarice i topništva.
Treća skupina grafičkih propagandnih razglednica puno je suzdržanija od prve. Na njima se naslućuje ili očituje patnja i tragične posljedice dugotrajnog nečovječnog ratovanja, a koje promatranjem naznačuju tragične sudbine pojedinaca i kao utjehu upućuju na vjeru i molitvu. 

Decki1
Decki2
Decki3
Decki4
Decki5
Decki6
Decki7
Decki8
Decki9
Decki10
Decki11
Decki12
Decki13
Decki14
Decki15
Decki16

Korisne poveznice

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

Hrvatski državni arhiv

Hrvatski Državni Arhiv

Hrvatsko arhivističko društvo

Hrvatsko arhivističko društvo

Muzejski Dokumentacijski Centar

Muzejski dokumentacijski centar

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu

Hrvatska kulturna baština

Hrvatska kulturna baština

Međunarodno arhivsko vijeće

Međunarodno arhivsko vijeće

UNESCO

UNESCO